Skup na hridima

Vožnja brodom do hridi traje kraće nego odluka da se krene. Stijene jedva vire iz vode, tamne, sklizne i procijeđene, a na njima su sivi tuljani ležali u oblicima kakve teške životinje poprime kad su gotove s plivanjem. Nisu radili ništa. Upravo to i jest izlazak na stijene. Za tjedan ili dva stigli bi prvi mladunci sezone i stijene bi zvučale posve drukčije.

Polly je odabrala mužjaka bliže rubu koji je djelovao voljno. „Koliko vas je u obitelji?” pitala je, a to je pitanje koje nešto znači u pansionu, a ovdje baš ništa. Razmišljao je o tome kao životinja koja rješava račun koji joj nikad nije trebao. Svi na ovoj stijeni, ponudio je naposljetku, i svi na sljedećoj.

„Imate li braće ili sestara?” Gotovo sigurno, rekao je. Nije imao načina znati koje. Orkneyski otoci daju otprilike dvadeset dvije tisuće mladunaca sivog tuljana godišnje, više od svakog desetog sivog tuljana koji je živ. Tuljan rođen na ovim stijenama može godinu provesti bilo gdje od Shetlanda do irske obale i onda se, bez ikakve svečanosti, vratiti na kamen na kojem je rođen.

Polly je naglas isprobala jednu rečenicu. „Danas želim provesti vrijeme sa svojom obitelji.” Zvučalo je čudno na stijeni s koje nitko ne odlazi i na koju nitko ne dolazi namjerno. Zato je pokušala drugu. „Iako živimo daleko jedni od drugih, uvijek ostajemo u kontaktu.” Mužjak je o toj razmišljao dulje. To je bliže, rekao je, ako dopustiš da ostati u kontaktu znači vratiti se na istu stijenu u istom mjesecu i ne reći baš ništa.