Večera zakopana u zoru

Kraj malog jezera obrubljenog parom Polly je našla niz velikih lonaca kako stoje pokraj dubokih rupa iskopanih u goloj, pocrnjeloj zemlji. Kuhar u teškoj pregači radio je niz taj red, spuštajući zatvoreni lonac u svaku rupu na užetu, a Polly se smjestila na obližnju ogradu i gledala, znatiželjna što bi uopće moglo biti vrijedno kuhanja u rupi u zemlji.

U svakom su loncu bili slojevi mesa, kobasica, kupusa i korjenastog povrća, čvrsto zatvoreni i spušteni u zemlju zagrijanu odozdo otprilike na temperaturu kipuće vode. Nijedan plamen ne dodiruje ništa od toga. Toplina dolazi u cijelosti od vulkana ispod cijele doline, dižući se kroz pukotine koje su naraštajima prije iskopane i označene kamenim prstenovima, davno prije nego što je itko znanstveno izmjerio temperaturu.

Kuhar je objasnio, više rukama nego riječima, da lonci ulaze rano i ostaju zakopani šest ili sedam sati dok svi odlaze razgledati jezero, vrtove ili gradić, vraćajući se tek kad je vrijeme da se večera opet iskopa. Činilo se da kaže kako je to najlakši obrok na otoku za pripremiti i daleko najčudnija kuhinja u kojoj se sprema.

Kad je prvi lonac izašao, iz njega je pokuljala para u gustom oblaku, a miris sporo kuhanog mesa i kupusa raširio se cijelom čistinom. Polly nije ostala na samom objedu, ali je gledala kako ga kuhar ponosno odnosi, kao da je sav posao obavio on, a ne planina.