Posljednja dva vrta u Europi

Na zelenoj padini iznad sjeverne obale redovi ošišanih čajevaca spuštali su se prema moru u dugim, urednim prugama, gotovo kao da su povučeni ravnalom. Polly je sletjela na nizak kameni zid na rubu plantaže i pogledala preko jednog od samo dva mjesta na cijelom europskom kontinentu na kojima se čaj još uzgaja za tržište, i jedinog otvorenog za posjetitelje.

Plantaža je počela tisuću osamsto osamdeset treće, nakon što je bolest uništila naranče koje su nekoć bile glavni izvozni proizvod otoka. Tražeći nešto drugo što bi vulkansko tlo moglo podnijeti, jedan je domaći uzgajivač uvezao grmove čaja zajedno s engleskim strojevima napravljenima za njihovu preradu, i oboje je otad gotovo neprekidno u pogonu, što ovo imanje čini daleko najstarijim čajnim imanjem u Europi koje još radi.

Unutar niske zgrade tvornice željezni strojevi stariji od stoljeća i dalje motaju, razvrstavaju i suše listove gotovo jednako kao kad su brodom stigli. Radnici najmlađe izdanke i dalje beru rukom duž terasa, jer nježni vršni listovi daju najbolji čaj, a ovdje se ništa ne prska pesticidima ni herbicidima, pravilo kojega se uzgajivači drže od samog početka.

Polly je hodala jednom toplom terasom, dodirujući redove sjajnih zelenih listova koji su slabašno mirisali na travu i kišu. Negdje niz padinu pet naraštaja uzgajivača održalo je ovaj obronak točno onakvim kakav je trebao biti, jednu pažljivu berbu za drugom.