Devet otoka, tri ploče

Polly je nisko doletjela nad obalu od crne vulkanske stijene, gdje su zelena polja sezala sve do ruba litice, a magla je polako klizila preko zaobljenih brežuljaka u unutrašnjosti. Bio je to São Miguel, najveći od devet otoka koji čine Azore, sam nasred sjevernog Atlantika. Slani zrak miješao se s mirisom vlažne zemlje i pokošene trave, a negdje ispod nje pijetao se oglasio s imanja koje još nije mogla vidjeti.

Cijeli otok postoji zbog pukotine duboko ispod oceanskog dna, mjesta na kojem se tri velike ploče koje nose kontinente polako melju jedna o drugu. Sjeverna Amerika vuče na jednu stranu, Europa na drugu, a Afrika pritišće s juga, i ondje gdje se ta tri ruba susreću toplina i tlak pronalaze put prema gore kroz pukotine u kori. Svaki otok u ovom lancu nastao je na isti način, jednu po jednu erupciju, ni iz čega osim vatre i stijene koja se hladi.

Gotovo svako polje na otoku São Miguel obrubljeno je živicom od hortenzija, plavih i ljubičastih, ponekad i blago ružičastih, posađenih tako gusto da izgledaju kao naslikane na krajoliku. Poljoprivrednici su te biljke donijeli iz Azije u devetnaestom stoljeću samo da bi označili granice između pašnjaka, ne sluteći da će postati zaštitni znak otoka. Vulkansko tlo, bogato mineralima, njihove latice boji dubljom plavom nego što isti cvijet poprima gotovo bilo gdje drugdje na svijetu.

Dublje u unutrašnjosti zeleni brežuljci uzdizali su se i sklapali oko širokih, tihih kotlina u koje Polly s obale nije mogla zaviriti. Odnekud među njima slabašno se dizala para, tanke bijele niti na sivom nebu, pa je skrenula prema visoravni da vidi što je stvara.