Devedesetodnevno zrno

Birtija u Kirkwallu imala je pet stolova i vatru. Vrata su se otvarala na ulicu od sivog kamena s katedralom na vrhu. Polly je uzela stol najbliži toplini. „Mogu li vidjeti jelovnik?” pitala je. Na kartici je bilo manje stavki nego što je očekivala, a više domaćih među njima.

„Možete li mi preporučiti dobro jelo?” Vlasnica je bila čaplja. Odmah je preporučila bannock. Bere je ječam koji ovdje uzgajaju stoljećima. Zovu ga devedesetodnevnim ječmom jer sazrijeva dovoljno brzo za kratko sjeverno ljeto. Samljeven u brašno daje plosnat, taman bannock.

„Imate li vegetarijanska jela?” pitala je Polly. Čaplja je pokazala na isti redak na kartici. Bannock, maslac i crowdie, meki sir kakav su farme oduvijek radile. Isto zrno ide i u destileriju ispod tornja, koja radi od tisuću sedamsto devedeset osme.

„Možemo li dobiti račun, molim vas?” rekla je Polly kad je tanjur bio prazan. Čaplja se nije žurila donijeti ga, što je kompliment. Vani je vjetar pao na ono što otoci zovu mirnim. Polly je krenula uz sivu ulicu prema crvenoj katedrali.