Devedesetodnevno zrno

Birtija u Kirkwallu imala je pet stolova i vatru, a vrata su se otvarala ravno na ulicu od sivog kamena s katedralom na vrhu. Polly je uzela stol najbliži toplini, jer nakon dana na vodi drugog stola nema. „Mogu li vidjeti jelovnik?” pitala je i dobila karticu s manje stavki nego što je očekivala i s više domaćih među njima.

„Možete li mi preporučiti dobro jelo?” Vlasnica je bila čaplja, ptica stvorena za stajanje iza šanka, i bez oklijevanja je preporučila bannock. Bere je ječam koji ovdje uzgajaju stoljećima, šestoredna žitarica koju ponekad zovu devedesetodnevnim ječmom jer sazrijeva dovoljno brzo da stigne unutar sjevernog ljeta. Samljeven u beremeal daje plosnat, taman bannock koji ima okus polja iz kojeg je došao.

„Imate li vegetarijanska jela?” pitala je Polly, a čaplja je pokazala natrag na isti redak na kartici. Bannock, maslac i crowdie, meki svježi sir kakav su farme oduvijek radile. Isto zrno ima drugi život na drugom kraju grada, u destileriji ispod tornja, koja radi od tisuću sedamsto devedeset osme, gdje na pravo jutro cijela ulica miriše na topli slad.

„Možemo li dobiti račun, molim vas?” rekla je Polly kad je tanjur bio prazan, a čaplja se nije žurila donijeti ga, što je kompliment. Vani je vjetar pao na razinu koju otoci smatraju mirnom. Polly je krenula uz sivu ulicu, pokraj crvenog pješčenjaka katedrale, s okusom oštre klime na nepcu.