Stolica kraj vatre

Pansion je stajao iznad luke, s vratima na zavjetrinskoj strani, a na ovim otocima to je jedina strana na koju se vrata i grade. Vodila ga je ovca s otoka North Ronaldsay, jedna od onih obalnih ovaca koje se na sjevernom kraju arhipelaga hrane morskom travom. Polly je stajala u hodniku, a kiša se cijedila s nje. „Imate li slobodnih soba?”

Soba je bilo. U rujnu ih obično ima. Polly je rekla: „Htjela bih mirnu sobu, molim vas.” Ovca je zastala taman toliko da to ostane pristojno. Sobe straga gledaju na dvorište, sobe sprijeda gledaju na vodu, a vjetar nađe i jedne i druge. Ovdje nigdje nije mirno onako kako gost to misli. Ono što otoci nude umjesto toga jest vjetar toliko postojan da ga nakon dvije noći prestaneš čuti.

„Možete li mi, molim vas, pomoći s prtljagom?” Ovca je torbu sama odnijela gore i spustila je kraj stolice uz vatru, a upravo je stolica bila razlog zbog kojeg je Polly ušutjela. Okvir joj je bio od naplavljenog drva, jer ovdje ne raste nijedno stablo i svaka daska u starim kućama došla je s plimom. Naslon je bio od zobene slame, uvijene i ušivene u kapuljaču koja se svija naprijed preko ramena. Stolar iz Kirkwalla po imenu David Kirkness pretvorio je tu seosku naviku u standardni oblik sredinom devetnaestog stoljeća.

„U koliko sati je odjava?” pitala je Polly, jer ovdje sve odlučuje trajekt. Zatim je sjela u stolicu. Slamnata kapuljača presjekla je propuh s vrata, vatra je nastavila raditi ono što vatre rade, i prvi put otkako je sišla s broda čula je vlastito disanje.