Brod pristaje

Jutarnji brod prošao je pokraj niskog rta i privezao se u Stromnessu, gdje kuće stoje leđima okrenute vodi, a zabatima prema vjetru. Polly je stupila na mokre kamene ploče i odmah shvatila vjetar. Nije to bio nalet. Bilo je to stanje. Na kraju mola sjedio je škotski ovčar i promatrao užad. Polly mu je prišla. „Možete li mi pokazati put?”

Pitao ju je kamo želi ići, a ona je priznala da još ne zna. Ovdje je to razuman odgovor. Otoka ima blizu sedamdeset, na dvadesetak njih se živi, i nijedan nije daleko od obale. Nema šume, nema vjetrobranog pojasa, ničega višeg od dimnjaka na seoskoj kući. „Možete li mi reći gdje mogu uhvatiti autobus?” pitala je, a on je nagnuo glavu prema nadstrešnici na vrhu uzbrdice.

Zatim je napravila pogrešku ptice koja je ljeto provela po gradovima. „Koliko treba pješke do centra grada?” Ovčar je pogledao niz jedinu popločanu ulicu koja se proteže cijelom dužinom mjesta, mjestimice tako usku da automobil mora sklopiti retrovizore. Jedanaest minuta, rekao je, ako zastaneš gledati izloge.

„Možete li mi reći ima li danas kakvih zanimljivih događanja?” Shvatio je pitanje ozbiljno. Red plovidbe trajekta ovdje su lokalne vijesti, rekao je, a sve ostalo stiže zajedno s njim. Kasnije tijekom tjedna plovio je brod do hridi s tuljanima. Postojala je kapelica koju su sagradili zarobljenici. Postojalo je selo koje je četiri tisuće godina ležalo pod pješčanom dinom, sve dok oluja nije odnijela dinu.