Magla se zatvara za njom

Posljednjeg poslijepodneva Polly se još jednom uzdigla visoko iznad obale, iznad čajnih terasa, kratera s dva jezera i tihe šume u kojoj priolo još doziva iz dubine lovorovih stabala. Odozgo je otok izgledao točno kao ono što jest: jedan dugi lanac starih vulkana, još uvijek blago toplih, koji se još uvijek polako hlade u zelenilo.

Ribarske brodice vraćale su se u luku ispod nje, male bijele mrlje koje su za sobom vukle tanke brazde po sve tamnijem moru, a svjetla su se palila jedno po jedno uz obalnu cestu. Miris dima s ognjišta dizao se odnekud blizu obale i miješao s posljednjim daškom slanog zraka.

S oceana se dovaljao zid magle, kao i cijeloga tjedna, kližući najprije preko kratera, pa preko čajnih polja, pa i preko same luke, sklapajući cijeli otok ispod nje izvan pogleda. Polly ga je već gledala kako to radi, strpljivo i bez žurbe, kao da otok radije nestaje polako nego odjednom.

Skrenula je prema otvorenom moru dok se posljednje svjetlo još držalo na obzoru, ostavljajući za sobom otok koji i dalje kuha svoju večeru pod zemljom, i dalje uzgaja svoj čaj list po pažljivi list te negdje duboko u staroj šumi i dalje čuva jednu malu sivu pticu.