Ptica koju su dvaput otpisali

Duboko na istoku otoka Polly je pratila rub šume uzbrdo, u šumu kakve na obali nema: isprepletena stara lovorova stabla obrasla mahovinom, s krošnjama tako gustima da je malo sunca dopiralo do tla. Ova hladna, vlažna šuma oko vrha Pico da Vara posljednje je uporište male sive i ružičaste ptice koje nema nigdje drugdje na planetu, priola, a Polly je došla vidjeti hoće li naći ijednog.

Ptica je gotovo nestala dvaput. Viđanja su posve prestala tisuću devetsto trideset druge i više od trideset godina većina je ljudi mislila da je zauvijek izgubljena, sve dok tisuću devetsto šezdeset sedme nije ponovno pronađena mala populacija, skrivena upravo u ovakvoj šumi. Čak i nakon toga poljoprivreda i brzorastuća strana stabla nastavili su smanjivati njezin dom dok nije ostalo manje od sto gnijezdećih parova, što je po većini procjena čini drugom najrjeđom pjevicom u Europi.

Priola je spasio strpljiv, neupadljiv rad. Volonteri i znanstvenici desetljećima su čupali strana stabla i ponovno sadili spori domaći lovor o kojem ptica zapravo ovisi za hranu i zaklon. Polly je gledala kako dva od njih polijeću s niske grane, blagi bljesak ružičastih prsa na tamnozelenom, dozivajući se kratkim, dubokim tonovima prije nego što su nestali natrag u krošnje.

Dugo je čekala u tišini, nadajući se još jednom pogledu, ali šuma se nad pticama zatvorila tako potpuno kao da ih nikada nije ni bilo. Činilo joj se kao poštena razmjena: malo tišine u zamjenu za vrstu koja se još drži.