Selo pod olujom

Polly je imala zapisano jedno mjesto i nikakvu predodžbu gdje je. „Možete li mi reći kako da dođem onamo?” pitala je ovcu za doručkom. Idi obalnom cestom na zapad, rekla je ovca, sve dok se kopno ne prestane pretvarati da ima brda. Uvala Skaill duga je krivulja blijedog pijeska sa zelenom policom iza sebe, a na toj polici stoji selo Skara Brae, napola utonulo u zemlju, krovova otvorenih prema nebu.

Tog jutra na nalazištu je radio ostrigar, a ostrigari se čuju i po nevremenu. Polly je pitala: „Htjela bih saznati povijest baš ovog spomenika.” Ovdje su ljudi živjeli prije otprilike pet tisuća godina, rekao joj je. Obrađivali su ovu obalu prije Stonehengea i prije Velike piramide. Onda se preko njih navukao pijesak i ostao otprilike četiri tisuće godina, sve dok oluja u zimu tisuću osamsto pedesete nije oderala dinu.

Vjetar je odnio pola toga, pa je Polly zatražila ponovno. „Možete li mi to, molim vas, ponoviti?” Drugo pričanje imalo je detalj koji je važan. Svaka kuća čuva isti namještaj u istom rasporedu: ognjište u sredini, zidane postelje sa svake strane, a uza suprotni zid kamenu policu okrenutu prema vratima. Kamena je zato što nije bilo drva.

„Možete li mi reći je li muzej sutra otvoren?” pitala je Polly, već znajući da će se vratiti. Neko je vrijeme stajala na rubu jedne otvorene kuće i gledala unutra, u prostoriju posloženu onako kako svatko slaže prostoriju, s lijepim stvarima ondje gdje ih gost prvo vidi.