Sagrađeno od onoga što su imali

Kapelica na otočiću Lamb Holm dvije su vojne barake spojene jedna za drugom, i to je prvo što svatko primijeti i zadnje čega se itko sjeća. Kad je Polly stigla, čuvar ju je upravo otključavao, nežuran čovjek sa svežnjem ključeva. „Čime se bavite?” pitala ga je, a on je rekao da ujutro otvara vrata, navečer ih zatvara, a između toga prelakirava ono što slani zrak skine.

Iznutra barake nestaju. Talijanski ratni zarobljenici dovedeni su ovamo četrdesetih godina dvadesetog stoljeća da rade na morskim branama, i zamolili su za mjesto na kojem će se moliti. Dobili su valoviti lim. Od njega su načinili svođeni strop, kameno svetište, kovanu željeznu pregradu i oslikanu oltarnu palu, a radove je vodio jedan od njih, slikar Domenico Chiocchetti.

„Što vam treba da dovršite posao?” bilo je pitanje na koje je logor morao odgovoriti. Tražili su cement i dobili cement. Sve ostalo izašlo je iz onoga što je logor bacao. Pregrada je hladno obrađeno staro željezo. Svijećnjaci su limenke od goveđe konzerve. Kamen svetišta je gipsana ploča, oslikana tako pažljivo da se moraš nagnuti prije nego što prizna što je.

Čuvar je na prozorskoj dasci ostavio mali ručni alat. „Možete li mi pokazati kako se koristi ovaj alat?” pitala je Polly, i on jest, ali joj je objašnjenje prvi put promaklo. „Možete li mi to ponovno objasniti?” Objasnio je i to. Zatim se vratio svojoj boji, a Polly je podigla pogled prema stropu koji je ravan lim što se pretvara da je svod, i tu pretvorbu drži s bilo kojeg sjedala u prostoriji.