The River That Circles the Town

Every castle needs a moat, and Albarracín grew its own. The river Guadalaviar swings around the great rock in a horseshoe, so the town sits almost entirely inside a loop of moving water. Today Polly declares a slow day and goes down to meet the river properly, the way one should meet anything that has been doing its job for this long.

Svakom dvorcu treba opkop, a Albarracín je svoj sam uzgojio. Rijeka Guadalaviar zavija oko velike stijene u obliku potkove, tako da grad sjedi gotovo cijeli unutar petlje tekuće vode. Danas Polly proglasi spori dan i siđe upoznati rijeku kako treba, onako kako bi se trebalo upoznati sve što svoj posao strpljivo obavlja ovako dugo.

Down in the gorge the air is cool and green. Poplars and willows lean over the current, dragonflies stitch blue lines above the shallows, and the water works at the rock the way it has for ages, patiently, without any particular deadline. Polly walks the riverside path slowly, the way Berta taught her, letting the town lose her kindly.

Dolje u klancu zrak je svjež i zelen. Topole i vrbe naginju se nad struju, vretenca šivaju plave crte iznad plićaka, a voda obrađuje stijenu kao i oduvijek, strpljivo, bez ikakvog posebnog roka. Polly polako hoda stazom uz rijeku, onako kako ju je Berta naučila, puštajući da je grad ljubazno izgubi.

She spends the afternoon being useless in the best possible way. She watches water striders dimple the surface. She listens to the river change its accent at every bend, gravel here, deep stone there. High above, between two walls of rock, the pink houses peer down over their balconies as if checking that the moat is still on duty.

Poslijepodne provede beskorisno na najbolji mogući način. Promatra vodene klizače kako mreškaju površinu. Sluša kako rijeka mijenja naglasak na svakom zavoju, ovdje šljunak, ondje duboki kamen. Visoko iznad, između dva kamena zida, ružičaste kuće vire dolje preko svojih balkona kao da provjeravaju je li opkop još na dužnosti.

At dusk a fox comes down to drink at the far bank. For a moment the two of them regard each other over the moving water, bird and fox, neither in any hurry. Then the fox melts back into the shadows and Polly climbs the darkening lanes home, smelling of river and entirely satisfied with a day in which nothing important happened.

U sumrak lisica siđe piti na suprotnu obalu. Na trenutak se njih dvije gledaju preko tekuće vode, ptica i lisica, nijedna u žurbi. Zatim se lisica stopi sa sjenama, a Polly se uspne mračnim uličicama kući, mirišući na rijeku i posve zadovoljna danom u kojem se ništa važno nije dogodilo.